KUDA TO ODE ENISA

Već dvadeset i tri godine
Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i odlaske;
Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,
Jer ima ljudi urokljivih očiju i crnih srca,
A pjesma o Njoj treba da bude čista
kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!

Već dvadeset i tri godine
Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?

A kao juče sreo sam je.
I ništa nije govorilo da je neću vidjeti ovako dugo;
Nasmijana i srećna bješe te večeri
22.juna 1993.
Kao da već sutra neće biti
na tabutu mejt!

I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –
Srećem te ljude, srećne i užurbane;
i drugaricama njenim imena pamtim:
Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;
Volim ih sresti, kao da dio Nje još traje u njima.

A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,
Sve dok me, jednog običnog dana, Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?

Bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste,
I platno posmrtno, moje, neko negdje tka.

Rožaje, 29/30. april 2016.