GRANICA

Granica je nevidljiva linija oko koje se koljemo,

Svetinja u čije ime prosipamo

Krv i čuvamo je noću kao ženu;

Minska polja, za svaki slučaj, sadimo

Poput ratarâ. Granica je opsesija,

Noćna mora; oblike njene milujemo

Kroz dvoglede, niz nišane, kroz

Podmazane topovske cijevi…

Ni cvijeće ne raste, niti pečurke,

Niti je ptice seru – zbog svetosti njene!

Granica – to čudo na čudima,

Ta  izvojevana zabluda bez mirisa

I ukusa; neopipljiva zaštita naša,

Sudbina neizbježna, usud

Da budemo bolji od onih Tamo

Sa druge strane; strast naša da njihove majke

Više puta zakukaju! Granice koje

Postaju naše vene, zatvaraju nas

U sebe same… Postajemo i mi

Te beskrajne praznine! I u nas gledaju

Kroz podmazane topovske cijevi, kroz dvoglede

I preko nišana oni otuda

Sa kojima nas veže ona ista

Zamišljena linija,

Granica.