Zbog tog nemira neće san na oči
A sat je kasni, budne rime samo
Mjesečinu zrelu nebo oku toči
A, opet, jesmo prisutni i živi
Postojimo lišeni konačnoga kraha
Ne optužujem, tek mi nismo krivi
Iznova se dižemo iz pepela, praha
I evo tu smo, sneni u sonetu
Prepušteni riječima koje kišé
Poput kapi koje poškrope planetu
I zemlja ih primi (zvuči kao kliše)
No zbilja je tako: u sonetu jesmo
Nikad bliži nama, nedohvatna pjesmo
Нема коментара:
Постави коментар