JESENJA

Kao u ratu, izlaziš oprezno na ulicu;
Ne, ne padaju granate! To vjetar otkida, i baca,
Zlatno lišće po tebi…

Hladno je i rado bi zavukao ruke u tople džepove – 
Samo da ih imaš!
Kao u ratu, žurno koračaš i slušaš kako, kroz vazduh,
Sviraju listovi-granate…

Ne, to što čuješ, nije huka bombardera;
To vjetar novembarski juri
Između stabala drvoreda!

 

DO NOVE KNJIGE

(Prijatelju i pjesniku Redžepu Nuroviću, nakon jednog telefonskog razgovora)

Obnevidio sam.
Nazirem tek sjenke oko sebe…

A u Podgorici mi, uskoro, iz štampe izlazi nova knjiga pjesama,
I ja joj se djetinje radujem!

Priželjkujem da je opipam prstima,
Jer svakako je neću čitati 
Očima svojim!

Samo da poživim
Do nove knjige…

Ništa više!

Rožaje, 20. mart 2017.

PODSTANARSKA PROMIŠLJANJA

Moj otac zidar,
tehnološki višak u građevinskoj firmi planinskog imena – 
iz iste te firme ni ekser ne otuđi,
ni mistriju iz državnog vlasništva.

Drugi, oni sa kravatama su nezasito potkradali…

Kasnije su neke sa vješala, suicidne, spašavali –
od onih istih kravata omče pravili.

I danas ih, izbezumljenih, ima po čaršiji…

Očevim stopama zašto sam se zaputio,
pa nemam one mistrije 
kojom bih djeci svojoj dvore sazidao,
niti eksera imam,
baš ništa!?

Srećom, ni kravate nemam 
o koju bih se, 
podstanar, 
u kući tuđoj
okačio!

jul, 2017.

PRAZNE ŠAKE

Kad im iz grada, umjesto slatkiša,
Donosim prazne šake –
Djeca ih ljube

I ja sam srećan
Čovjek!

jun 2017.

KUDA TO ODE ENISA

Već dvadeset i tri godine
Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i odlaske;
Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,
Jer ima ljudi urokljivih očiju i crnih srca,
A pjesma o Njoj treba da bude čista
kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!

Već dvadeset i tri godine
Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?

A kao juče sreo sam je.
I ništa nije govorilo da je neću vidjeti ovako dugo;
Nasmijana i srećna bješe te večeri
22.juna 1993.
Kao da već sutra neće biti
na tabutu mejt!

I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –
Srećem te ljude, srećne i užurbane;
i drugaricama njenim imena pamtim:
Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;
Volim ih sresti, kao da dio Nje još traje u njima.

A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,
Sve dok me, jednog običnog dana, Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?

Bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste,
I platno posmrtno, moje, neko negdje tka.

Rožaje, 29/30. april 2016.

KAO DA TI NIJE NIŠTA

Poželio sam da ćutimo, oče, 
Da pušimo krdžu, gledajući kako raste snijeg oko kuće;

Poželio sam, oče, da samo jesi ovdje,
Makar providan kao paučina, 
Da lelujaš ponad kuće čuvajući nas od zvijeri iz obližnje šume!

Da rasteš u nama, i stopiš se u tišinu…

Često mi se učini da ćeš, pripit, stići sa pečenom kokoškom u kesi,
Nasmijan kao da ti nije ništa,
Kao da je sve u redu…

03. oktobar 2015.

SJENKE SMO SREBRENIČKE

„Zemaljski su gospodari namjerili da bošnjačkog naroda – nema“
Abdulah Sidran – Zašto tone Venecija

Nikada neću uspjeti prebrojati
Koliko mezara ovdje ima…
A ima ih do horizonta tamo,
I dalje!

Ako je (a jeste!) svaki ubijeni jedno čovječanstvo,
Pa, ima li, Bože, ikoga živog
Među nama!?

Prije će biti da smo i mi
Umrli onoga jula,

A ovi što hodaju, i liče na nas,
Tek sjenke su
Srebreničke
Krvave!

Jun 2015.

JESEN U JULU

Ova jesen usred jula
Pokisle glave, šeširi
Pokošena trava trula
I nemiri, i nemiri

Ljetnja tuga što ne jeca
Bez ukusa lubenica
Na raspustu tužna djeca
S trešnje visi mokra ptica

Sve je stalo ovog ljeta
Dosada nam grize živce
Raste, raste samo sjeta

Najlakše je naći krivce
A teško je, jeste, Bože
Istrčat’ iz ove kože!

02. jul 2015.

GUME I RUŽE

Priča nam, u Mostaru, Edo Brada:
Mjesecima su, u zadnjem ratu,
Oni otuda
Puštali na nas, sa onog brda,
Automobilske gume
Pune eksploziva;

I sâm se čudim kako smo, evo, ostali
Pameti zdrave…

Ja, ćuteći, govorim sebi:
Da su vam svih tih mjeseci, Edo brate,
Toliko ruža bacili –
Glave bi vam porazbijali!

Mostar/Rožaje
April/Maj 2015.

LJUDI NAMA SLIČNI

Toliko je ljudi nama sličnih
Koji i ćutanje naše
Kao svoje prepoznaju

Prije nego li i otvorimo usta
Znaju šta ćemo reći

Zadrhte čitajući naše misli

I plaču nad jadima našim
Kao nad svojim

PREPRAVLJENE PJESME

Kada sam 2013. godine pravio izbor iz svojih pet prethodno objavljenih knjiga poezije (ZA SUNCEM ZAVIČAJA, SUNCE U ČAŠI, UZMI I OSTATAK MENE, DRUGA OBALA i NAOPAKO), nisam ni slutio da ću se nekim pjesmama iz pomenutih knjiga vratiti s mišlju da sam prema njima nepravedan bio!

Ovih dana sam, prelistavajući svoje stare knjige, uvidio da sam nekoliko pjesama zaista nepravedno izostavio iz izbora IZA MENE. Te pjesme, smatram, nose u sebi nešto što treba da nosi svaka pjesma, a to je priča iz koje su one nastajale; sažetost tih pjesama vuče za sobom moje životne priče, uglavnom moje jade – ali i divne trenutke ljubavi koja i danas traje!

Ovdje vam nudim tih nekoliko pjesama, neznatno prepravljenih, kako bih ispravio tu nepravdu prema njima, i prema sebi samome. I prema čitaocima, svakako!

***

BEZ ODMORA

Ironija života je u tome
Da ljudi umiru
Svakoga dana;

I nikako da shvatimo
Da Smrt odmora nema
I kada spava!

1997.

***

NEKI DRUGI LJUDI

Ko si ti?

Ko sam ja?

Čija su lica
Što svakoga jutra zure u nas
Iz ogledalâ?

Ovo nismo mi…

Ovo su
Neki drugi ljudi
U nama!

1997.

***

PUT U NIGDJE

političarima

Vezali nam oči,
I vode nas
Nekud…

Zamke nam spremili,
I omče!

Vode nas…

Ni sami ne znaju
Kuda!

1997.

***

RATNIKOVA PJESMA

Ako se vratim,
Ko će me dočekati
Nepoznatog

A ja: zaboravio puteve

I ne znam se
Vratiti
Doma!

1999.

***

NEMA JE

Enisi

Njeno čelo – nebesa

Oči – zvijezde

Sanjam: opet je tu

A nema je,
Nema…

2000.

***

SOBA 319

Sve je tvoje!

Moja je samo samoća
I pustoš hotelske noći.

2000. Hotel Panorama, Bečići

***

ĆUTATI PJESMU

Možda se baš
Ovdje
Prekine moj život

Ko bi nastavio
Ćutati pjesmu?

2000.

***

SKICA ZA OČEV PORTRET

Soba: sto, otac

Napolju jesen

Unutra – ništa

Otac, čaša, samoća

Iz oka: suza
Krupna
Muška

Zidovi bez prozora

Sahat nijemo okreće
Vrijeme

Pružena ruka
Ka fotografisanoj
Enisi

Čitam očeve misli:
– Ne ostavljaj me, ptico

Mračni su putevi

I ne znam poći
K tebi!

2000.

KORISNE STVARI

Danas bih mogao raditi nešto korisno:

Čistiti zaprljanu avliju,
Rovariti zemlju i gurati u nju sjeme nekog budućeg cvijeća,
Ili golim rukama sakupljati lišće prošle jeseni, satruhlo;
Golim rukama milovati travu mokru od otopljenog snijega,
Zakucati tarabu kroz koju se provlače psi bez gospodara;
Mogao bih…

Mogao bih svašta korisno raditi…

Ali,
Samo sjedim na terasi i gledam kako nekoliko golubova, gramzivo,
Kljunovima kupe ostatke moga današnjeg ručka.

PTICE NE VOLE LJUDE

Uz jutarnji čaj na terasi,
Sa slašću degustiram i svađu
Vrabaca i svraka…

Ubrzo me opaze
Pa prhnu u zamagljeno nebo,
I ne vraćaju se
Do sljedećeg jutra.

Ptice ne vole ljude.

Možda je bogohulno, Bože,
Ali prava je šteta
Što sam uopšte
Čovjek!

ČETIRI HAIKUA

JESEN

U pola noći –
Šuškanje trave. Slutim
Ježeve bodlje.

***

ZIMA

Vatra iz peći
Obasjava sobičak.
Glavata sjenka.

***

PROLJEĆE

S proljeća, trešnja
Zamiriše i kad je
Zatvoren prozor.

***

LJETO

Doletje leptir:
Cvijet se zanjiha i
Sjenka njegova.

MRAK

Ne znam je li gore
Kad zatvorim ili otvorim oči

Mrak koji je sa obje strane
Mene
Samo je mrak

Tek pjesma zasvijetli na tren

Pa se ugasi

GRANICA

Granica je nevidljiva linija oko koje se koljemo,

Svetinja u čije ime prosipamo

Krv i čuvamo je noću kao ženu;

Minska polja, za svaki slučaj, sadimo

Poput ratarâ. Granica je opsesija,

Noćna mora; oblike njene milujemo

Kroz dvoglede, niz nišane, kroz

Podmazane topovske cijevi…

Ni cvijeće ne raste, niti pečurke,

Niti je ptice seru – zbog svetosti njene!

Granica – to čudo na čudima,

Ta  izvojevana zabluda bez mirisa

I ukusa; neopipljiva zaštita naša,

Sudbina neizbježna, usud

Da budemo bolji od onih Tamo

Sa druge strane; strast naša da njihove majke

Više puta zakukaju! Granice koje

Postaju naše vene, zatvaraju nas

U sebe same… Postajemo i mi

Te beskrajne praznine! I u nas gledaju

Kroz podmazane topovske cijevi, kroz dvoglede

I preko nišana oni otuda

Sa kojima nas veže ona ista

Zamišljena linija,

Granica.

PREPOZNAVANJE

Jednoga ljeta, na pijaci u Baru,
Sasvim nepoznata prodavačica igračaka
Prepoznala je na meni
Čelo moga oca.

Otac je već tada bio mrtav.

Danas me niko ne prepoznaje
Po ocu; ni ja ne nazirem
Ništa njegovo na sebi –

Osim osjećaja da sam mu svakoga dana
Sve bliži!

jul, 2014.

NE VIDIM

Ležeći ispod krošnje
Ne vidim
Kako sunce ulazi u trešnje
I one postaju slađe…

Ne vidim ni to
Što trave slave Boga,
A ležim na njima
Lomeći skrušene strukove.

Ne vidim ni sebe
Onoga ispod zemlje:
Gomilu smrdljiva mesa –
Crvlju gozba!

A ležim,
Ko zna od kada;
Ko zna do kada…
Ko?

KROZ ŠUMU

Sakupljam borove iglice,

Pjevam ljepotu lista;

Izmišljam šumske igrice :

Ekipe  pticâ i glistâ.

Smijem se nemoći zeca

Ispred kera dok bježi;

K'o kad smo bili djeca –

Veče  na  dan zareži.

Kroz šumu i sâm šuma,

Crvić  što nasred druma

Suđenu čizmu čeka;

Kroz šumu, i na  javi,

Vukovi, iz daleka,

Rade o mojoj glavi!

RATNIK PJEVA MRTVOM DRUGU

Radiši   Iliću    sa   Uba,    koji    poginu   na    pravoslavni   Uskrs,    aprila   mjeseca

1999.

Ti opet pjevaš: Biljana!

Živa su mrtva usta.

Ta pjesma, druže, tihana

Ostaće ovdje pusta.

Pjevaš o Ubu,  ocu,

O metku u tvom čelu,

O glavi  bebe na  kocu –

Pjesmu proljeću svelu.

I reci  Gospodu glasno:

Kako  su teške rane,

U granju ostala slika;

U lice  Njemu, jasno

Pljuni  kosovske dane

I apsurd spomenikâ !

IBAR

Ispod mosta nekud ode,
Ode nekud ispod mosta…
Kamen crni ispod vode –
Samo kamen na dnu osta.

I odnese voda veče,
Veče crno Crnom moru;
Ode voda da poteče
K'o riječ u razgovoru.

Ostah, samac, nasred mosta,
Zagledan u sebe sama,
K'o da gledam kako gosta

Putem grli gusta tama…
Ispod mosta nekud ode
Pjesma ova puna vode!

25. avgust 2010.

PREGAZITI DANE SIVE

Još me prošlost nije stisla,
Grubom rukom nije takla –
Inače bi duša svisla,
Slomila se k'o od stakla!

Još mi snovi nisu möre,
Al’ se plašim sebe sama;
Mogle bi me vlažne zore
Zateć’ golog – a bez srama!

Još se držim, hvala Bogu!
Još su moje rime žive.
Ja još hoću – a i mogu –
Pregaziti dane sive!

07.07.2010.g.

SELIŠTA

Selili smo se
I doseljavali,
Ali nas nikada
Nije bilo!

SLIKE STVARNOSTI

1.

Oprosti, Bože, što ne postoje riječi

Kojima bih podario svijetu

Utjehu,

Jer teška su vremena u nama –

Još gori ljudi oko nas!

2.

Ni brat bratu – brat!

Čudan vakat.

Čudne riječi.

Više se ni rođenoj pjesmi

Ne može vjerovati –

Kad pjeva o vedrini!

DA UĐEŠ U SAN

Iz svake knjige javljaš se ćutke,
Dobro me držiš budnog do zore;
Sklopljenih očiju, k’o u lutke,
Odletiš iz sna kroz prozore.

I bolno hoću da te dovučem:
Stežem ti ruku, ali bez snage;
Kako i danas – tako i juče
Nestaješ usred srebrne magle.

I ne znam kako do novih snova,
I da li hoćeš biti u njima
K’o u riječima što su slova;

Čekaću zato, smrvljen od bola,
(Sred vrelog ljeta – meni je zima!)
Da uđeš u san mekano gola…

KLETVA

Ukleti, valjda sa pravom
(Preci nam lopovi bili!)
Bolest se uvuče zdravom –
Puno nas groblje, mili!

I strah nas za djecu našu
Da kletva i njih ne smori;
Mi živi u smrt smo vašu
Utkali sebe. Pa zborim:

Veliki Bože, pomozi!
Odagnaj riječi zlobne
Iz naše tišine grobne;

Odagnaj, jer nema više
Snage u ruci, u nozi…
Ta kletva nas opet siše…

KO DA ME NI BILO NIJE

Neka ti kažu nebesa
Koliko ima te, Ženo
U ovoj tišini plesa
Krvi što ključa venom;

Neka ti pokažu ptice
Lepetom mekih krila
Koliko žudim da lice
Dotaknem tvoje ko svila;

Koliko hoću – a strah me –
Obgrlit’ lukavo, mila,
Tvoj struk! A prah me

Starosti polako krije…
Biću tek san što si snila –
Ko da me ni bilo nije.

PRIMAKNEM SE PROZORU

To riječi čarobne tvoje
Probude me pred zoru.
Pomislim kako si blizu –
Primaknem se prozoru…

MOLITVOM U SVITANJE

Zaista to ne treba –
Za mene brinuti brigu,
Sve dok se ima hljeba,
Zdravlja, po koju knjigu…

Zaista potreban nisam
Žaljenja bilo koga;
Srećan – kad nema vriska
Srećan – s vjerom u Boga!

I zato: samo ćuti.
Život je trenut samo
Odavde do Tamo;

I nikad se ne ljuti –
Mirna budi ko janje,
S molitvom u svitanje…

TI BUDI

Ti budi daleko tamo
Preko mostova trista;
Ja ću i dalje ovako:
Da padam poput lista.

Ti budi daleko tamo,
A ja ću ovdje leći,
Sanjajuć’ kako se znamo –
A stranci smo sve veći!

UZALUDNI KAO SUNCE

4.

Dobri oče, oče mrtvi,
Da li čuješ jade srca?
Previše je palo žrtvi
U toj borbi protiv sunca;

Previše je krvi, znoja,
Prosuto po Zemlji srama;
Previše je ova moja
Pocrnjela crna tama!

Premalo je, oče, ruku
Pruženih za pomirenja;
Sve više smo braća vuku
I robovi nepoštenja!

Premalo je ljudi, zbilja,
Da su ljudi kao prije;
Pobjegli su ispod bilja –
Vrebaju nas ljudi-zmije!

5.

Ni zavičaj više nije
Kao prije. Tamo sada
Nema lica da se mije,
Jabuka i prašnih džada.

Ali, oče, ima nečeg
Što me vuče izdaleka,
Dok smrznuto pada veče –
Valjda konop sa direka!

6.

Još se, oče, sleglo nije
Lišće ispod kože neba,
Nit’ je sunce da upije
Stiglo rosu sa mog hljeba.

Još titraju u očima
Slike mrtvih, krv na nožu…
Odavno je stegla zima,
Odrala nam toplu kožu.

Još nam gore ispod nogu
Kosti dječje, k'o igračke…
Okrenuli leđa Bogu
K'o miševi ispred mačke!

Iz ciklusa MINIJATURE

***
Izbjeglicama
dijele pomoć:
konzerve nade…

***
Miriše jutrom
tvoja odsutnost
sa krila leptira.

***

Moje selo:
šaka kuća
pod gustim krošnjama.

***

RUKE

Vodu s čistog izvora
čobanin pije
iz prljavih ruku.

***

LOVNICA

Lovili su mnogi
ovuda…

Otišli su svi
praznih šaka
sa kamenom
u očima.

***

PUT U NIGDJE

Vode nas nekud…
Vezali nam oči!

I zamke nam spremili,
i omče!

Vode nas nekud…

Ni sami ne znaju kuda!?!

NOĆ PRVA

Proguta crna zemlja
Ostatak moga oca.
Grozne li tišine –
Slutim – u dubini!

Kažu: meleci dođu –
I mrtav drhti čovjek!
Za Boga pitaju:
Jesi li vjerovao.

Molim, pokriven mrakom,
Za dušu mrtvoga oca…
Grone li tišine

Ispod tihtata žutih!
… I mislim, griješno, kuda
Očeva će duša…

KROZ ŠUMU

Sakupljam borove iglice,
Pjevam ljepotu lista,
Izmišljam šumske igrice:
Ekipe ptica i glista!

Smijem se nemoći zeca
Ispred kera što bježi;
K'o kad smo bili djeca –
Veče na dan zareži!

Kroz šumu i sam šuma,
Crvić što nasred druma
Suđenu čizmu čeka;

Kroz šumu, i na javi,
Vukovi, izdaleka,
Rade o mojoj glavi!