U VRIJEME IZA UMA

1.

Potonuo ja sam, oče,
U idilu pustog sela,
Stopio se u glas kvočke,
U sivilo od pepela;

Odnio me vjetar lagan
U vrijeme iza uma,
Kad je ovdje neki Pagan
Zamišljao kraj svog druma.

Pa me sada, oče, nije
Nevinog dok šapće rosa,
Po travama noga bosa;

Nit me ima blizu zmije,
Sakrivenog ispod kože,
Dok se nebom slike množe…

2.

Dok se nebom slike množe,
Slike mrtvih pune jeze,
Ja se, oče, hladne kože,
Pripijam uz tople breze.

I čitam sa kore znake:
Ucrtane putokaze,
Ucrtane i korake,
Oštre sablje i makaze;

Ucrtano sjeme plača,
Uplakanu zemlju, djecu –
Što će više nego svecu

Vjerovati osvajaču,
Što će ići preko žara,
Do svog cilja – do mezara!

3.

Do svog cilja, do mezara
Idemo k'o guske mrakom,
Dok u nama život stvara
Bol sa svakim iskorakom!

I sve luđa iskušenja
Postavlja nam kao branu:
Metafore, poređenja –
Krv djeteta kao hranu!

Pa se, oče, pitam često
Godinama zar se stara?
Il’ k'o dunja sa ormara

Mirišemo dugo, posve,
I rastemo k'o tijesto.
K'o jagode ispod rose!