GAZA

 Otkinuta dječija ruka do iznad lakta

na bolničkom podu

nikada

nikoga

neće zagrliti

U SONETU

 

Zbog tog nemira neće san na oči

A sat je kasni, budne rime samo

Mjesečinu zrelu nebo oku toči

Nema nas tu, nema ni ovamo 

 

A, opet, jesmo prisutni i živi

Postojimo lišeni konačnoga kraha

Ne optužujem, tek mi nismo krivi

Iznova se dižemo iz pepela, praha 

 

I evo tu smo, sneni u sonetu

Prepušteni riječima koje kišé

Poput kapi koje poškrope planetu 

 

I zemlja ih primi (zvuči kao kliše)

No zbilja je tako: u sonetu jesmo

Nikad bliži nama, nedohvatna pjesmo

JESEN, TU JE

 

Kroz prozor gledam: tu je jesen,

A gdje su ljudi, gdje je smijeh;

Posve budan, a baš zanesen,

Griješnik što obnavlja grijeh. 

 

Ima li ičeg osim rime

I teškog neba iznad ptica;

Sleđeno sve i prije zime,

Puni dlanovi praznog lica. 

 

Kroz prozor, evo: jesen, tu je

I pticâ crnih glas se gubi...

I baš ničeg, ničeg u nama

 

Osim što srce deklamuje

Kako bi valjalo da se ljubi -

Sebe u dušu... A svud je tama...

ZAROBLJENIK RAKE

 

Toliko umora u koraku

Toliko toga tišti i davi

Potpuno zagubljen u tom mraku

Niti sam u snu, niti na javi 

 

Bivaju dani olovno breme

Sve bliži cilju i ništavilu

U zemlju bačeni kao sjeme

Bez sjenke crnilo u crnilu 

 

Toliko tromosti u svakom udu

Valja nam tako prema Siratu

I preko mača tanjeg od dlake 

 

A šta ako se nađem u čudu

Umjesto da uđem u palatu

Ostanem tek zarobljenik rake?