OČI MAJE MURATOVIĆ

U njima, sestro,

Stala su mnoga ljeta,

Otkosi koje

Uhvatila je kiša,

Zelene šljive

I crni dudovi;

U njima

Ja vidim svaku travku,

Puteljak svaki

Bogićeva laza,

Ukradeno voće

I Vasvijine kletve 

Za isto;

Komade vruća hljeba

Prepune sira,

Dopola pojedene jabuke,

Akšamluke

Okićene svicima...

I budu one nekad zelene,

Nekad su plave,

Pa i crvene(!)

Kao trešnje zavičajne,

Kao krv naša

Koja nikada neće

Postati

Voda!

Rožaje, 13.12.2019.

OČEVE OČI

Oči ove u mojoj glavi

Očeve su

Gleda kroz njih svijet

I ne izlazi mu se

Iz groba.

NEUHVATLJIVE TRAVE

1.

Na čistom nebu

usamljen mjesec bdi.

Žar cigarete.

2.

Poslije kiše

trave krenu ka nebu – 

neuhvatljivo!

3.

Krajem proljeća

najezda komaraca

i sočnih psovki.

4.

Ponoćni koncert:

stotine zrikavaca,

nijedan vrabac.

5.

U junsko podne

i sunce bi pobjeglo

od sebe sama!

6.

Dvadeset ljeta

kako čeznem da s ocem

ćutim o svemu.

7.

Otac bi, zidar,

da je živ, i sada

zidao snove.

JESENJA

Kao u ratu, izlaziš oprezno na ulicu;
Ne, ne padaju granate! To vjetar otkida, i baca,
Zlatno lišće po tebi…

Hladno je i rado bi zavukao ruke u tople džepove – 
Samo da ih imaš!
Kao u ratu, žurno koračaš i slušaš kako, kroz vazduh,
Sviraju listovi-granate…

Ne, to što čuješ, nije huka bombardera;
To vjetar novembarski juri
Između stabala drvoreda!